Čudo na Poljudu

Ako ste ljubitelj arhitekture ili navijač Hajduka, ništa u vezi "slučaja Poljud" odavno vam više nije zabavno.

Posljednji put kad je na Poljudu bilo zabavno bilo je prije Isukrstove trideset tri godine, kad je pred kraj utakmice protiv Dinama u igru ušao mladi Miki Rapaić i ravno s aut linije primio balun, nježno na travu položio Turkovića i Jeličića, pa ljevicom probio Ladićeve desne rašlje, okrenuvši se onda klupi i mangupski zatraživši zamjenu. To je, eto, što ja pamtim, posljednji put kad je na Poljudu bilo zabavno.

Dobro, i još par Markanovih zajebancija. Ali znate što sam mislio.

Srećom, tu sam ja da vam cijelu ovu pizdariju s rušenjem Poljudske ljepotice sagledam sa zabavnog onog, kako se reče, aspekta. Prevrtimo tako za potrebe zabave sjebanog puka priču malo unaprijed i zavrtimo prošlost i budućnost.

Da skratim, ljeto je recimo 2027. godine, veličanstveni stadion sravnjen je za zemljom, USKOK doduše istražuje neke sumnjive malverzacije oko dodjele poslova rušenja, ali budućnost ne čeka i bageri već ravnaju parcelu, USKOK sad, istinabog, istražuje i sumnjive malverzacije oko dodjele poslova pripreme građevinskog zemljišta, ali nestrpljiva budućnost i dalje ne čeka, potrošile su se već i sve fore s odvozom poljudskog građevinskog šuta i gradonačelnikom Tomislavom Šutom, i ovaj na kraju, što će, kao predstavnik većinskog vlasnika raspisuje natječaj za projekt novog Hajdukovog stadiona.

A odlukom stručnog žirija na natječaju pobjeđuje četrdesetšestogodišnji neki Boris Magaš s riječkog Građevno-projektnog zavoda, porijeklom Dalmatinac s otoka Molata, koji splitskom gradonačelniku i hrvatskom ministru graditeljstva predstavlja svoj pobjednički projekt i maketu veličanstvenog novog stadiona s konceptom položene školjke u savršenom suglasju s prostorom, nadahnutu Mediteranom i antičkim grčkim teatrom.

- A šta je ovo? - prekine ga onda Branko Bačić i dohvati drvenu maketu za obod rastvorene školjke.

- Polako, gospodine ministre, tu smo maketu za potrebe prezentacije posudili iz Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku - oprezno mu onda arhitekt uzme model iz ruku. - To je krov.

- Krov?! - iskreno se u to zaprepasti gradonačelnik Tomislav Šuto.

- Da, krovna konstrukcija. Zamislio sam prozračni samonosivi krov od dva lebdeća krila od sedamsto tona, s rasponom od dvjesto pet metara.

- Ntiboga, a na čemu će stat? - i dalje se iskreno zaprepašćivao splitski gradonačelnik.

- Ni na čemu, gospodine gradonačelniče. Kao što rekoh, krov je samonosiv. Sam sebe drži.

- Sam sebe?! - sveudilj se iskreno zaprepašćivao Šuto.

- Da - potvrdio je arhitekt. - To se još zove i fizika.

- A morel se ikako napravit jedan isti takav samo mrvu manji za potrebe verande na kući našoga koalicijonog partnera Keruma? - zadovoljno se svojoj uspjeloj šali nasmijao Šuto.

- Uozbiljite se, gospodo - jedva primjetno iznervirao se Magaš.

- Mi da se uozbiljimo?! - nešto vidljivije iznervirao se sada i ministar Bačić. - A ko će to gradit? Vi arhitekti nažvrljate na papir leteći krov od sedamsto tona...

- Lebdeći.

- ...i boli vas kurac ko će to i kako napravit!

Tu, eto, na tom mjestu, priča o novom poljudskom stadionu postaje neočekivano zabavna: u nekakvoj prostorno-vremenskoj pukotini, u kojoj se iznenada pojavljuje arhitektonski genij Borisa Magaša i za novi splitski stadion predlaže smjeli koncept položene betonske plitice za pedeset hiljada ljudi koju cijelu na okupu drži prsten od tri debela kabla, s revolucionarnim samonosivim lebdećim krovom kakav nije izveo nitko nigdje nikad u cjelokupnoj povijesti arhitekture.

- Nitko nigdje nikad?! Pa valjda ima i razlog zašto to nitko nigdje nikad nije napravio! - sad je već potpuno izgubio živce ministar Bačić, iznerviran arhitektonskim preseravanjima tamo gdje treba samo nogometno gumno.

Mi ga, međutim, ignoriramo i nastavljamo sa zabavom, jer dolazimo do najzabavnijeg dijela: tko bi, naime, danas - kako je lijepo primijetio ministar - gradio i izgradio Magaševu čudesnu školjku s dvjestometarskim prozračnim i laganim, a sedam stotina tona teškim dvjestometarskim samonosivim krovom, kakav nije izveo nitko nigdje nikad u cjelokupnoj povijesti arhitekture?

To mi je zabavno pitanje, eto, došlo u pamet kad sam povodom "slučaja Poljud" dobio poruku s nekoliko crno-bijelih fotografija od mog druga Dragana Momčilovića iz Washingtona. Draganov brat, naime, u ono je vrijeme bio direktor OUR-a Čelične konstrukcije Željezare Sisak, koja je izrađivala elemente za Magaševu "nemoguću" samonosivu krovnu konstrukciju, i čiji su radnici 1979. doputovali u Split da se na gradilištu Poljudske ljepotice ponosno fotografiraju pod lebdećim krovom kojega su sami svojim rukama izradili. "Jako lijepo i teško zamislivo iz današnje perspektive", napisao mi je Dragan uz dirljivu fotografiju šezdesetak nasmijanih ljudi pod veličanstvenom čeličnom čipkom, zadavši mi tako misliti: zaista, tko bi danas gradio Magaševu čudesnu školjku s dvjestometarskim prozračnim i laganim, a sedamsto tona teškim samonosivim krovom, kakav nije izveo nitko nigdje nikad u cjelokupnoj povijesti arhitekture?

Zabavno je, kako vidite, zamisliti kako genijalni arhitekt s velikim smotuljcima pausa i drvenom maketom stiže na sastanak s ministrom i gradonačelnikom danas - točno pedeset godina nakon što mu je davne 1976. organizacijski odbor Osmih mediteranskih igara povjerio projekt novog stadiona - i prepušta riječ Boženku Jeliću iz Odjeljenja za inženjerijske konstrukcije građevinske radne organizacije Ivan Lučić Lavčević iz Splita.

A inženjer Jelić onda vladajućoj teladi tumači projekt prozračnog krova, u osnovi dva lebdeća krila sastavljena od

ukupno stotinu dvanaest tisuća elemenata iz Željezare Sisak koje bi pocinčali, montirali i sastavili radnici splitskog Dalmastroja, s dvanaest tisuća tristo osamdeset četiri čelične cijevi spojene pomoću tri tisuće petsto dvadeset pet kugli, filigranske konstrukcije koja će jednog dana - kad je stručnjaci ljubljanske Termike prekriju pločama leksana, a radnici Dalmastroja razmontiraju deset potpornih stupova što će je nositi za vrijeme gradnje - napeta četrdeset metara iznad tla ostati u zraku držeći sama sebe, uglavljena u pedeset šest težišnih polukugli duž betonskog oboda školjke.

Dvije godine, objašnjavao bi inženjer Jelić, njegov tim iz Lavčevića radio je na statičkim proračunima te smjele lebdeće konstrukcije, dovršivši proračune uz pomoć najnovijeg američkog kompjutera IBM-11-30, najjačeg i najmodernijeg u Jugoslaviji, kojega su za devet milijuna dolara zajednički kupili brodogradilišta u Splitu i Trogiru, te splitske tvrtke Lavčević, Melioracija, Konstruktor, Pomgrad, Tehnogradnja, Brodomerkur i Jadrantrans, a hadezeovska telad tupo bi se pogledavala ne razumjevši ni riječi od onoga što im govori.

Sve dok se ministar ne bi ohrabrio i pitao:

- Čekaj, koje sad splitsko i trogirsko brodogradilište, koji Dalmastroj i Lavčević, koji Melioracija, Konstruktor, Pomgrad i Tehnogradnja? I koja zaboga Željezara Sisak?

O toj je, eto, slavnoj industrijskoj i graditeljskoj kulturi govorim, o pameti koja je nekoć sama znala zamisliti, skicirati, projektirati, proizvesti, sastaviti i montirati revolucionarni samonosivi lebdeći krov od čelične čipke kakav nije izveo nitko nigdje i nikad u cjelokupnoj povijesti arhitekture, a pedeset godina kasnije u Splitu nije u stanju sagraditi niti jednu malo veću kuću, pa su im onaj, kako se zove, Dalmatia Tower, na koncu morali završiti Austrijanci.

Strašnih pedeset godina kasnije, toj industrijskoj i graditeljskoj kulturi - samo još ovaj primjer - Pelješki most grade Kinezi, projektiraju Slovenci, pristupne ceste grade

Nijemci i Grci, a sve financiraju europski fondovi, pa su i beton i čelik i sajle i gotovi segmenti i svi dijelovi do posljednjeg vijka made in China, dovezeni iz Kine kineskim brodovima s kineskom posadom, dok je sva domaća pamet i struka stala u onu slavnu Domovinsku krunicu s Branimirovim križem što su je u šalung pilona S7 krišom, da ne vide Kinezi, ubacila dvojica hrvatskih inženjera, izmolivši Posvetnu molitvu Blaženoj Djevici Mariji i objavivši na Facebooku kako je "od mostova i ljudi važniji samo On, Stvoritelj Svega, a Njemu je važno da svi mi, u malim i jedinstvenim okolnostima vlastitih života, radimo na proslavi Njegovog kraljevstva na zemlji".

Pola stoljeća kasnije, glavni izvođač radova na Poljudu, zagrebačka Hidroelektra, privatizirana je završila u rukama nekog ruskog oligarha i netragom nestala u stečaju, splitski gigant Lavčević, koji je izgradio više Bliskog istoka nego što ga Amerikanci mogu srušiti, u vlasništvu je zagrebačke Montmontaže i gradi turističke apartmane, Dalmastroj, nekoć mali div s hiljadu i dvjesto zaposlenih, danas ih ima jedva osamdeset, a Željezara Sisak, recimo, koja je onih dana zapošljavala trinaest hiljada radnika, u vlasništvu je neke talijanske korporacije i zapošljava dvjesto ljudi. Svi zajedno da se udruže, ne bi mogli napraviti niti onu Magaševu maketu od šperploče.

Pola stoljeća kasnije, na gradilištu Poljuda nasmijani bi i ponosni za zajedničku fotografiju na Instagramu pozirali radnici China State Construction & Engineering, a Tomislav Šuto i Branko Bačić nasmijani bi i ponosni pozirali za večernji dnevnik Hrvatske televizije, autoritativno tumačeći voditeljici kako cijela ta nemoguća konstrukcija lebdi u zraku zahvaljujući proračunima hrvatskih inženjera, koji su u jednu od dvanaest tisuća tristo osamdeset četiri čelične cijevi prethodne noći ubacili Domovinsku krunicu s Branimirovim križem, izmolivši Posvetnu molitvu Blaženoj Djevici Mariji.

- Od stadiona i ljudi važniji je samo On, Stvoritelj Svega - objasnit će ministar tronutoj voditeljici. - A Njemu je važno

da svi mi, u malim i jedinstvenim okolnostima vlastitih života, radimo na proslavi Njegovog kraljevstva na zemlji.